Virusi

Virusi su mikroskopski oblici koji su svuda oko nas, ali i u nama. Oni su nežive čestice koje se razmnožavaju samo unutar stanica domaćina (bakterija, biljaka, životinja, čovjeka). Dio mikrobioigije koji proučava viruse je virologija.
Virusi su izvan žive stanice inertne molekule, što znači da kristaliziraju. Oni su obligatni stanični paraziti, jer su velike razorne moći – brzo se razmnožavaju i promjenjivi su. Napadaju samo određenu vrstu stanica. Nemaju staničnu građu, podražljivost ni metabolizam. No posjeduju i osobine živoga: prilagodba i evolucija. Stoga se za viruse obično kaže da su na granici živog i neživog svijeta.
Virusi se javljaju u 2 stanja:
1. Provirus – ospice, herpes (godinama ostaje u organizmu u pritajenjom stanju)
2. Virion – oblikovana izvanstanična virusna čestica koja može inficirati stanicu domadara
Na postojanje virusa prvi je upozorio ruski biolog Dmitrij Ivanovski koji je tijekom istraživanja mozaične bolesti duhana, filtratom soka bolesne biljke oslobođenim od bakterija, uspio zaraziti zdravu biljku. Kasnije će Martinus Beijerinck utvrditi da je riječ o novom, do tada nepoznatom obliku uzročniku bolesti za koji će upotrijebiti latinski naziv virus.

 Virusi su vrlo jednostavne građe. Razlikuju se po veličini koja se kreće od 10 do 300 nm.
Jezgro svakog virusa čini nukleinska kiselina. Ona može biti ili DNK ili RNK, ali nikada obe istovremeno. Nukleinska kiselina je osnovni sastojak virusne čestice, jer su u njoj zapisane sve genetske informacije koje obezbjeđuju život virusu. Virusne nukleinske kiseline mogu da upravljaju svim aktivnostima inficiranih stanica u korist virusa.Oko virusne nukleinske kiseline nalazi se zaštitni proteinski omotač koji se zove kapsida. Kapsida se sastoji iz kapsomera. Nukleinska kiselina sa kapsidom čini nukleokapsid.
Neki virusi mogu da imaju i dodatnu ovojnicu koja okružuje nukleokapsid. Površinski dijelovi viriona (kapsida i dodatna ovojnica), pored toga što štite nukleinske kiseline od raznih utjecaja, odgovorne su i za prepoznavanje i pripajanje na odgovarajuće stanice domaćina.

Gripa ili Influenca

Gripa ili Influenca je zarazna bolest koja se najčešće karakterizira teškim poremećajima općeg stanja uz slabije izražene poremećaje gornjih respiratornih puteva. Gripu uzrokuju virusi iz porodice Orthomyxoviridae, koji se prenose kapljicama u zraku nastalim kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Javlja se većinom u manjim ili većim epidemijama.
Virus influence se sastoji od genetskog materijala RNA okruženim proteinskim ili lipidnim omotačem iz kojeg izlaze štapići proteina hemaglutinina i neuramidinase. Ti proteini se ponašaju kao antigeni izazivajući imunu reakciju kod čovjeka i kod drugih organizama.
Postoje 3 tipa virusa gripe:
1. Tip A - najopasnije, uzrokuje većinu bolesti kod čovjeka i stvara epidemije
2. Tip B – napada ljude i ptice te može isto uzrokovati epidemije
3. Tip C – utječe samo na ljude i ne uzrokuje epidemije
Virusi tipa A i B se stalno mijenjaju. Neke promjene uzrokuju serije genetskih promjena koje nakon nekog vremena ponovo uzrokuju mutaciju virusa. One su najčešće i uzrokuju većinu promjena iz godine u godinu. Druga promjena koja je rjeđa, ali opasnija sastoji se od promjena hemaglutinina i neuraminidaze i rezultira novim podtipom virusa.


Svinjska gripa (H1N1)
Svinjska gripa je bolest koju uzrokuju različiti tipovi virusa gripe koji su endemični za svinje.
Svinjska gripa se najčešće javlja kod svinja, a rjeđe kod ljudi. Rijetko virus gripe mutira u takav oblik koji je sposoban da prelazi sa čovjeka na čovjeka. Prenosi se brzo i lagano. Virusi gripe napadaju sluznicu nosa, grla i pluća. Virus dosjeva u tijelo udisajem kontaminirnih kapljica ili prijenosom živog virusa rukama s kontaminiranih površina u oči, nos ili usta. Uzročnici svinjske gripe se klasificiraju ili kao virus gripe C ili kao neki od podtipova virusa gripe A (H1N1, H1N2, H3N1, H3N2 ili H2N3).

Simptomi svinjske gripe u ljudi slični su simptomima drugih tipova virusa gripe. Simptomi svinjske gripe su: povišena temperatura, kašalj, grlobolja, bolovi u cijelom tijelu, glavobolja, umor i povraćanje. Svi ti simptomi se javljaju većinom 3 do 5 dana nakon izlaganja virusu i traju otprilike 8 dana.
Ako je osoba inače zdrava i primijeti simptome svinjske gripe kao što su povišena temperatura, kašalj i bolovi u tijelu ne mora potražiti liječničku pomoć. Međutim, trudnice te osobe sa nekom kroničnom bolešću kao što je to emfizem ili srčana bolest, mora posjetiti svog liječnika.
Većina vrsta gripe, uključujući i gripu H1N1, ne zahtjeva posebno liječenje osim ublažavanja simptoma.

Ptičja gripa
Ptičju gripu uzrokuje jedna vrsta virusa gripe od koje rijetko obolijevaju ljudi, a najviše je pozornosti s time u vezi privukao virus ptičje gripe antigenske formule A/H5N1. Međutim, kad od ptičje gripe obole ljudi, ishod je često koban. Više od polovice ljudi zaraženih ptičjom gripom umire.
    Virus influence izuzetno je varijabilan i podložan stalnim genetskim promjenama (mutacijama i izmjeni gena među tipovima) te se pojavljuje u velikom broju podtipova i tipova, od kojih samo manji broj dovodi do izražene bolesti u ptica. Jedan je takav patogeni tip, podtipa H5N1, prvi put zabilježen 1997. u Hong Kongu i od tada se proširio velikim dijelom Azije i istočne Europe. Ukupan broj ptica koje su umrle od gripe ili su usmrćene zbog sprječavanja širenja zaraze procjenjuje se na oko 120 milijuna.
Ptičja gripa se prirodno javlja kod močvarnih ptica u divljini, ali se može proširiti na domaću perad kao što su kokoši, purani, patke i guske. Bolest se prenosi putem zaraženog ptičjeg izmeta ili sekretom iz nosa, usta ili očiju. Većina ljudi koja je razvila simptome ptičje gripe bila je u bliskom doticaju s bolesnim pticama. U nekoliko slučajeva, ptičja gripa prešla je s jedne osobe na drugu. Ptičja gripa se ne može prenijeti hranom pripravljenom od mesa i jaja zaražene peradi ako je hrana ispravno kuhana.

Znakovi i simptomi ptičje gripe obično se javljaju 2 do 5 dana nakon zaraze. U većini slučajeva slični su onima obične gripe i uključuju: kašalj, vrućici, grlobolju i bol u mišićima. Kod nekih osoba se javlja i mučnina, povraćanje i proljev. U rjeđim slučajevima jedini pokazatelj bolesti može biti i blaga upala očiju (konjuktivitis).

Mnogi virusi gripe postali su otporni na antivirusne lijekove poput amantadina i rimantadina. Zdravstveni stručnjaci umjesto njih preporučuju primjenu oseltamivira (Tamiflu) i zanamivira (Relenza). Ovi se lijekovi moraju primijeniti u roku dva dana od pojave simptoma.
Za prevenciju ptičje gripe služi cjepivo s jednim sojem virusa ptičje gripe H5N1. Namijenjeno je zaštiti odraslih osoba u dobi od 18 do 64 godine, a može se primijeniti u ranoj fazi epidemije kako bi pružilo ograničenu zaštitu dok drugo cjepivo – koje bi štitilo od specifičnog oblika virusa koji je izazvao epidemiju – ne bude razvijeno i proizvedeno.

Hepatitis C
Hepatitis C vrsta je upalne bolesti jetre koju uzrokuje virus hepatitisa C. Hepatitis C često nema simptoma.
Hepatitis C prvenstveno se dobiva putem zaražene krvi kao npr. intravenskom uporabom droga, nesterilnom medicinskom opremom te transfuzijom krvi.  Virus hepatitisa C izoliran je u krvi, slini, mokraći, sjemenoj tekućini i ascitesu. Gotovo siguran prijenos zaraze je preko kože nakon kontakta s zaraženom krvi, zaraženim organom pri transplantaciji te uporabom zaraženog pribora za konzumaciju opojnih droga. Procjenjuje se da je hepatitisom C diljem svijeta zaraženo 130–170 milijuna ljudi. Znanstvenici su se proučavanjem HCV-a počeli baviti 70-ih godina prošloga stoljeća, a njegovo su postojanje dokazali 1989. godine.[2] Nije poznato da taj virus izaziva oboljenje drugih živih bića. U mnogim je dijelovima svijeta glavni uzrok zaraze hepatitisom C intravenska uporaba droga.
Virus hepatitisa C malen je, obložen virus, koji se sastoji od jednostrukoga pozitivnog lanca ribonukleinske kiseline. Iako hepatitis A, hepatitis B i hepatitis C imaju slična imena (budući da svi uzrokuju bolest jetre) sami su virusi vrlo različiti. Za razliku od hepatitisa A i B, ne postoji cjepivo za hepatitis C.

Bolest nastaje nakon akutnog kontakta s virusom no bolest je u toj fazi kod većine bez simptoma te ostaje neprepoznata. Spontana eliminacija virusa hepatitisa C a time i izlječenje događa se u samo 15% slučajeva. U slučaju aktivne zaraze dulje od 6 mjeseci razvija se kronična infekcija. Tek s vremenom, kod manje grupe bolesnika mogu se pojaviti nespecifični simptomi. Najučestalije spominjani je kroničan umor.
Trajna prisutnost virusa uvjetuje kontinuiranu upalnu aktivnost u jetri no stupanj oštećenja izrazito je varijabilan. Danas su prepoznati mnogi čimbenici koji utječu na brži razvoj bolesti: zaraza u starijoj životnoj dobi (iznad 40 godina), konzumacija alkohola, pridružena infekcija drugim virusom, debljina pa čak i pušenje. Progresija oštećenja moguća je u svih kronično zaraženih bolesnika no krajnji stadij, ciroza jetre javlja se u "samo" 20% oboljelih 20 godina nakon prvog kontakta s virusom. Najveću brigu u prirodnom tijeku bolesti predstavljaju komplikacije ciroze, posebno razvoj raka jetre. Istraživanja ukazuju da će godišnje u "samo" 2% bolesnika u fazi ciroze nastati rak jetre


Rubeola
Rubeola je zarazna bolest uzrokovana virusom Rubella. Najčešće se manifestira osipom i blagom kliničkom slikom, a zaraza se širi kapljičnim putem. Rubeola je prvi put opisana srednim osamnaestog stoljeća, a prvi ju je klinički opisao Friedrich Hoffmann 1740.
Klinička slika bolest ovisi o tome dali je rubeola stečena postnatalno ili prenatalno:
Postnatalno stečena bolest obično traje jedan do tri dana, često prolazi bez pojave simptoma (asimptomatski), mogu biti prisutni povišena tjelesna temperatura, slabost, gubitak apetita. Javlja se osip koji može trajati tri do pet dana, uz koji su obično udruženi kataralni simptomi. Djeca se obično oporavljaju prije od odraslih, a komplikacije su vrlo rijetke (npr. artritis, encefalitis).
Prenatalna zaraza, tj. infekcija majke tijekom trudnoće, koja se transplacentrano prenese na fetus može imati ozbiljne posljedice intrauterino (npr. pobačaj, kongenitalne malformacije organa ili organskih sustava) i nakon rođenja. Novorođenče s kongenitalnom rubeolom može imati razne simptome koji se mogu razvrstati u prolazne (npr. niska porođajna težina), trajne (npr. gluhoća) i razvojne (npr. miopija). Najčešće manifestacije kongenitalne rubeole su gluhoća, katarakta i glaukom, kongenitalne malformacije srca i mentalna retardacija.

 Uzrok ove bolesti je vrlo zarazan virus, koji živi u sluzi u nosu i grlu zaražnog djeteta ili odrasle osobe. To dijete ili odrasla osoba su zarazni od četiri dana prije pojave osipa pa sve do četiri dana nakon.
Kada netko s rubeolom kašlje, kiše ili govori, zaražene kapljice se prenose zrakom i druge osobe ih mogu udahnuti. One također mogu sletjeti na površinu gdje su i dalje aktivne i zarazne tijekom nekoliko sati.