Tipovi i vrste praživotinje

Protozoa ili praživotinje  su najsitniji oblici u cijelom životinjskom svijetu. Dimenzije su im mikroskopske tj. nevidljive su golim okom. Poznato je oko 20000 fosilnih vrsta.

Najstarije potiču od prije preko 500 miliona godina. Danas je poznato oko 45 000 vrsta, koje žive u svim vodama (slatkoj, slanoj i močvarama), vlažnom zemljištu i na životinjama i čovjeku. Na tijelu žive epizoične, a u tijelu su endozoične.

Ako praživotinja ne pričinjava nikakvu štetu domaćinu ona je komenzal, a ako izazivaju štetu onda su paraziti, a simbionti su ako sa domaćinom žive nadopunjavajući se.

Prema načinu uzimanja hrane dijele se na:

Heterotrofne - hrane se gotovim organskim materijalom
Saprobne - hranu apsorbuju površinom tijela
Holozijske - ako uzimaju čvrstu hranu endocitozom.

Kontraktilnu vakuolu imaju slatkovodne praživotinje. Pomoću nje izbacuju višak vode i reguliraju osmotski pritisak, a preko nje izbacuju i štetne tvari produkte metabolizma. Većina praživotinja su samostalne, ali postoje i kolonijalne.

Dijele se na pokretljive i sjedilačke.

Kreću se pomoću:

treplji – cilia
bičeva – fragela
lažnih nožica pseupodija
Mnoge vrste su paraziti. Najprimitivniji su autotrofni slični biljkama. Takvih je malo poput euglene, koje od neorganskih materija prave organske.

Ove vrste imaju klorofilna zrnca ili kloroplast, koja obavljaju fotosintezu tj iz H2O i CO2 u prisustvu sunčeve svjetlosti proizvode šećer. Praživotinje reagiraju na svjetlost i kemijske podražaje i  kreću se u pravcu tog podražaja ili se udaljavaju od njega.

Sastoje se od jedne stanice i sposobne su za samostalno hranjenje i razmnožavanje.

Rijetko kad na površini nema stanične membrane (amebe imaju samo gušći sloj citoplazme). Membrana daje oblik praživotinji i zove se pelikula. Ona može biti zaštićena ljušturom od organskih ili mineralnih materija.

Citoplazma je najčešće podijeljena na vanjski gušći i homogeniji sloj - ektoplazmu i unutrašnji rjeđi, zrnasti sloj - endoplazmu.

Razmnožavanje praživotinja može biti nespolno i spolno.


Binarna dioba je najčešći oblik razmnožavanja, jedinka se dijeli na dvije približno jednake stanice. Može biti uzdužna, poprečna i multipla.

Kod multiple (višestruke) diobe prvo se jezgra višestruko dijeli, a zatim citoplazma na onoliko dijelova koliko ima jezgara.

Pupljanjem se nespolno razmnožavaju praživotinje tako što stvaraju unutrašnje ili vanjske pupoljke koji se mogu odvojiti od roditeljskog organizma ili ostati s njim i graditi koloniju

Spolno razmnožavanje je praćeno mejozom i redukcijom broja kromosoma. Spajanjem jezgara haploidan broj kromozoma ponovo postaje diploidan.


Konjugacija je karakteristična za paramecijum. Dva paramecijuma se priljube jedan uz drugi i između njih se formira citoplazmatični mostić. Makronukleusi nestaju, a mikronukleusi se dijele dva puta(mejoza) i u svakoj jedinki se formiraju po 4 haploidne jezgre. Po tri jezgre nestaju, a preostala jezgra se dijeli na dvije. Jedna jezgra  je muška (migratorna), a druga ženska (stacionarna). Migratorne jezgre se razmjenjuju preko protoplazmatičnog mostića i spajaju sa stacionarnim


Praživotinje se dijele na:

Sarcomastigophora:
Flagellata - Bičari
Sarcodina - Amebe
Cnidospora
Sporozoa
Infusoria
Bičaši