Epidemija

Epidemija je masovna pojava neke bolesti ,tj.obolijevanje većeg broja ljudi od iste bolesti na prostorno ograničenom području  i unutar kratkog vremenskog razdoblja.
Grana medicine ,koja izučava ulogu i značenje raznih faktora u pojavi,razvoju,kretanju,sprečavanju i suzbijanju masovnih bolesti i stanja koja odstupaju od fiziološki normalnog zdravlja ljudi,zove se epidemiologija.
Epidemijski se najčešće javljaju zarazne bolesti koje uzrokuju lako prenosivi  živi uzročnici.Međutim poznate su i nezarazne epidemijske bolesti ,npr. glad,masovna trovanja, epidemije skorbuta(bolest koja je uzrokovana nedostatkom vitamina C )...
Epidemija se može razlikovati po težini oboljenja,prostornom opsegu,toku i trajanju.
Pokazalo se da se  klice zaraznih bolesti   tijekom povijesti mijenjaju ,pa određene epidemije mogu imati lakši i teži oblik.Do promjena u težini epidemije dolazi zbog promjena bioloških svojstava uzročnika ,ali isto tako zbog različitih egzogenih faktora (siromaštvo:glad,loši higijenski uvjeti;ratovi .....)
S obzirom na prostorni opseg neke epidemije,postoji širok raspon mogućnosti,od male kućne epidemije  do velike pandemije koja svojim opsegom zahvaća kontinente.
Od  pandemija su najpoznatije: Justinijanova kuga,kolera,španjolska gripa,itd.
Ako masovno obolijevanje na nekom području traje dulje,onda se ta pojava ne naziva epidemijom ,nego endemijom.
S obzirom na tok epidemija,razlikujemo:

 
1. Eksplozivne epidemije nastaju ili hidričnom ili kapljičnom zarazom (epidemija kolere u Hamburgu 1892 godine, od koje je u vrlo kratkom vremenskom razdoblju oboljelo 18 000 ljudi),a mogu i nastati i kod prijenosa zaraze insektima (pjegavac,zuta groznica... ) .Ovakve epidemije naglo počinju i naglo prestaju.

2. Tardivne ili progresivne epidemije nastaju direktnim kontaktom sa oboljelima.Ovakve epidemije  se polagano šire i dulje traju.

Najpoznatije epidemije


Ebola

Virus ebole spada u grupu virusa iz porodice Filoviridae, a uzrokuje bolest iz skupine virusnih hemoragijskih groznica.
Naziv je dobio po rijeci Eboli u Demokratskoj Republici Kongo, gdje je bolest prvi put prepoznata 1976. u bolnici koju su vodile časne sestre flamanke.
Prenosi se izravnim kontaktom s tijelom zaražene životinje ili osobe, odnosno s njihovim tjelesnim izlučevinama (slina,krv,izmet..).
Uobičajeno se ne prenosi zrakom, međutim, potvrđeno je da se može prenijeti u sitnim kapljicama koje je moguće udahnuti. Zbog svega ovoga,virus ebole  klasificiran je u A kategoriju biološkog oružja.

SIMPTOMI
Prvi simptomi javljaju se vrlo brzo nakon što osoba postane zaražena.
Simptomi bolesti su bolovi u mišićima, nagli rast temperature, pojačana slabost, grlobolja, glavobolja, proljev, povraćanje, groznica, hemoragijski simptomi ( krvarenje iz rana, nosa, očiju, probavnog sustava, vagine..),osip,a ponekad i koma.

LIJEČENJE
 Još uvijek nije pronađeno nikakvo prikladno cjepivo ni način liječenja. Cjepivo je teško razviti ,jer postoji opasnost da se kroz rekombinaciju gena stvori još opasnija vrsta zaraze.
 No genetske promjene virusa stotinjak su puta sporije nego, primjerice, kod ljudske gripe tipa A, a slične kao kod hepatitisa B. Uobičajeni izvori bolesti su zaraženi primati ,poput gorila i čimpanzi, te šišmiši.


 Kolera


Kolera je akutna bolest infektivnog karaktera, čiji je uzročnik mikroorganizam Vibrio cholerae.
Bolest se proširuje u sredinama u kojima je niska razina higijene, a prenosi se sa čovjeka na čovjeka.


SIMPTOMI
Period inkubacije traje oko 48 sati, ali može biti i kraći ili duži.
Nakon tog perioda kod pacijenta se javlja iznenadna opća slabost, bol u trbuhu, povraćanje i proljev, koji vremenom postaje vodenast i vrlo intenzivan (čak do 40 stolica dnevno). Povraćanje je obilno i iznenadno, a često čak i bez osjećaja mučnine.
 Pacijent tako gubi velike količine tekućine, pa može doći do dehidracije. Dolazi i do gubitka kalcija i kalija u organizmu što često uzrokuje jake i bolne grčeve u mišićima. Znojenje je pojačano, kao i stalni osjećaj žeđi. Mogući su i simptomi blage tahikardije, pad krvnog tlaka i tjelesne temperature.
Ako se brzo intervenira moguća je uspješna pomoć pacijentu , ali ako se ne intervenira na vrijeme, tijekom narednih 2-3 dana može doći i do smrti.



LIJEČENJE
Cilj terapije je na prvom mjestu nadoknaditi tekućinu i elektrolite koji se gube stolicom i povraćanjem i to najčešće intravenskim infuzijama, a ako je moguće i na usta.
U fazi rehidracije potrebno je intravenski davati što veće količine tekućine, kako bi se nadoknadio manjak koji postoji.
Dok u fazi podržavanja treba nadoknaditi gubitak koji nastaje stolicom, nakon rehidracije.Pacijentima se nakon rehidracije daje i antibiotska terapija tetraciklina, kako bi se skratilo trajanje proljeva i količina stolice, te skratilo trajanje izlučivanja uzročnika.
Kada pacijent prestane povraćati potrebno je uvesti dijetetski režim prehrane, koji se u početku temelji na tekućoj ishrani, a tek nakon toga se prelazi na tvrdu hranu.Za prevenciju kolere ,obvezno je potrebno cijepljenje .

 
Španjolska gripa


Španjolska gripa je bila pandemija gripe koja je 1918. godine odnijela između 50 i 100 milijuna osoba širom svijeta.
Uzročnik te gripe bio je podtip ptičje gripe H1N1. Pandemija Španjolske gripe započela je u ožujku 1918 .godine i trajala je sve do lipnja 1920. godine.
Obuhvatila je cijeli svijet, od Arktika do najjužnijih krajeva zemlje. Od  ove zaraze je oboljela otprilike tadašnja 1/3 stanovnika zemlje (između 500 i 600 milijuna), a od oboljelih je smrtno stradalo između 10 i 20% .
Španjolska gripa se smatra jednom od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva i može se mjeriti s epidemijom kuge u 16. stoljeću.
Naziv “španjolska” dobila je nakon što se iz tada ratom (Prvim svjetskim) zahvaćene Francuske preselila južnije, u mirne španjolske krajeve.


SIMPTOMI
 Gripa uglavnom nije ubijala direktno, češće je smrtni udarac zadavala bakterijska upala pluća, iako je velik broj ljudi umro i od krvarenja i plućnog edema uzrokovanog samom gripom. Najčešće je obolijevalo mlađe stanovništvo.
Gripa je najsnažnije pogodila Indiju gdje je ubila  oko pet posto stanovnika, odnosno 17 milijuna ljudi. Virus španjolske gripe još uvijek se proučava.


LIJEČENJE
Način liječenja nije poznat .
Oboljeli su većinom,brzo umirali.


Boginje

Boginje (poznate pod latinskim nazivom variola ili variola vera) su zarazna bolest svojstvena čovjeku koju izazivaju dvije inačice virusa variole zvane Variola vera major  i Variola vera minor.
Variola vera major, poznatija kao velike ili crne boginje, je opasnija vrsta, koja izaziva smrt kod 20-40 % zaraženih, a kod preživjelih često ostavlja trajnu unakaženost ili sljepoću.
Variola vera minor, znana kao male boginje, predstavlja blaži oblik koji izaziva smrt samo kod 1 % zaraženih.

SIMPTOMI
Period inkubacije između izlaganja virusa i prve pojave simptoma je oko 12 dana. Jednom udahnut, virus napada sluznice usta, grla ili pluća, putuje u limfne čvorove i umnožava se. Virus u početku putuje od stanice do stanice, ali oko 12. dana inficirane stanice pucaju i velika količina virusa prisutna je u krvotoku ( viremija). Drugi val umnožavanja virusa zbiva se u slezeni, koštanoj srži i limfnim čvorovima.
 Prvotni simptomi su slični ostalim virusnim bolestima poput gripe i obične prehlade; temperatura (barem 38. 5°C), bol u mišićima, slabost, glavolja, mučnina, povraćanje i bol u leđima. Ova pre-eruptivna faza traje 2 - 4 dana. 12 do 15 dana od izlaganja javljaju se prve lezije, crveni točkasti opsim na koži koji se naziva enantem, odnosno sluznični osip. Javlja se na sluznici, u ustima, jeziku, grlu i temperatura se vraća na normalnu. Ove lezije naglo rastu i pucaju, oslobađajući virus u slinu.
Virus variole napada stanice kože, pri čemu uzrokuje karakteristične bubuljice.


Osip se razvije 24 do 48 sati nakon što se pojave lezije na sluznici. Uobičajeno se osip prvo javi na čelu, a onda se brzo širi na cijelo lice i udaljene dijelove ekstremiteta. Nakon ovoga bolest može krenuti različitim smjerovima, i s obzirom na to, bolest je podijeljena u 4 tipa prema Rao klasifikaciji: obične boginje, promijenjene, maligne (ravne) i hemoragične. Uobičajena stopa smrtnosti kod variole je oko 30%,ali maligne i hemoragične uglavnom imaju smrtni ishod.


4 tipa Variole vere prema Rao klasifikacji :



1.OBIČNE

90%  ili više slučajeva boginja kod necijepljenih osoba su obične. Kod ovog oblika bolest, do 2. dana osipa, bubuljice postaju izražene i povišene. Do 3. ili 4. dana bubuljice se pune tekućinom boje mlijeka i postaju vrećice. Tekućina kasnije postaje mutna i tamna. Ipak, ove bubuljice nisu ispunjene gnjojem nego ostacima tkiva. Do 6. ili 7. dana sve lezije na koži postaju bubuljice. Između 7. i 10. dana bubuljice dozrijevaju i dobivaju maksimalnu veličinu. Tada su iznad površine kože, najčešće okrugle, napete i bolne na dodir. Tekućina polako istječe iz bubuljica i do kraja 2. tjedna bubuljice se isprazne i izravnaju te počnu sušiti i postaju kraste. Do 16. - 20. dana kraste počinju otpadati i ostavljaju depigmentirane ožiljke. Obične boginje stvaraju osip kod kojeg bubuljice stoje zasebno na koži. Osip je najgušći na licu ,ali ga ima i na trupu i na udovima. Dlanovi i tabani imaju osip u većini slučajeva. U nekim slučajevima se mjehuri spajaju, pa se odvajaju vanjski slojevi kože od mesa.
Kod ovakvih slučajeva, smrtnost iznosi 62%.


2.MODIFICIRANE BOGINJE

Modificirana variola se javlja kod prethodno cijepljenih. Manje je opasna nego običan tip bolesti. Najčešće, nema febrilnog stanja dok nastaje osip. Lezija na koži ima manje i brže postaju zrele, površne su, i ne pokazuju karakteristične znakove velikih boginja. Modificirane boginje rijetko kad završavaju smrtnim ishodom. Ovaj oblik Variole major se često brka s vodenim kozicama.

3.MALIGNE BOGINJE

Kod malignih velikih boginja (još se nazivaju i ravne boginje) lezije ostaju gotovo u ravnini s kožom ,dok se kod običnih boginja one uzdignu. Ne zna se zašto neki ljudi razviju ovaj oblik bolesti. Povijesno, maligne boginje javljale su se u 5 - 10% slučajeva, a većina njih (72%) je bila kod djece. Kod malignih boginja period prije izbijanja osipa traje dulje, s povišenom temperaturom i ostalim simptomima trovanja. Osip na jeziku je najčešće obilniji. Bubuljice se čine ukopane u kožu i sporo se razvijaju. Za razliku od običnog tipa boginja, maligne često završavaju smrtnim ishodom, a vrećice imaju vrlo malo tekućine i osjetljive su na dodir, te mogu krvariti.


4.HEMORAGIČNE BOGINJE

Hemoragične velike boginje su ozbiljna forma variole koju prati intezivno krvarenje u koži, sluznici i probavnom traktu. Ovaj se oblik razvije u 2% zaraženih i najčešće u odraslih. Kod hemoragičnih boginja ne javljaju se mjehuri na koži nego koža ostaje glatka. Umjesto toga osoba krvari ispod kože ,zbog čega koža izgleda crna i pougljenjena, pa se ova forma bolest još naziva i Crne boginje.U početku bolesti, osoba dobije očno krvarenje, zobg čega se bjeloočnice obojaju crveno. Hemoragične boginje uzrukuju krvavi osip te krvarenja u slezeni, bubrezima, mišićima, jetri, testisima, jajnicima i mjehuru. Pacijent umre naglo između 5. i 7. dana bolesti, kada je samo nekoliko lezija prisutno. Kasnija faza bolesti se javlja kod  pacijenata koji prežive 8 - 10 dana. Kožno krvarenje započne s eruptivnom fazom, a osip je ravan i ne napreduje. Pacijenti u ranoj fazi bolesti pokazuju smanjenje faktora zgrušavanja. Pacijenti u kasnoj fazi imaju drastičnu trombocitopeniju. Ovaj tip je odgovoran za otprilike 3 - 25% smrtnih ishoda i uobičajeno izaziva smrt.


LIJEČENJE

Cijepljenje protiv variole unutar tri dana ,od kontakta s virusom će spriječiti ili drastično smanjiti težinu simptoma variole kod većine ljudi. Cijepljenje 4 do 7 dana nakon izloženosti virusu će vjerojatno ponuditi neku razinu zaštite ili modificirati tijek bolesti. Osim cjepiva, liječenje je uglavnom suportivno, poput liječenja rana ili spriječavanja infekcija, kontrole tjelesnih tekućina i moguće uporabe respiratora. Maligne i hemoragične velike boginje se liječe isto kao i šok, poput nadomještanja tekućina. Pacijenti s usađenim bubuljicama dobivaju jednak tretman ,kao i kod oni sa snažnim opeklinama na koži. Trenutno nijedan lijek nije odobren za liječenje velikih boginja. Ipak, antivirusni lijekovi su se razvili nakon zadnje velike epidemije boginja, a studije pokazuju da je možda antivirotik djelotvoran. Lijek se mora unijeti intravenozno, ipak, može uzrokovati ozbiljne probleme s bubrezima.


Kuga


Kuga (lat. pestis) je jedna od najopasnijih zaraznih, akutnih i epidemijskih bakterijskih bolesti. Iako je bolest poznata više tisuća godina, njezin je uzročnik otkriven tek krajem 19. stoljeća.
Kuga je odavno nestala iz Europe, ali i dalje tinja u žarištima diljem svijeta. Mnoge nepoznanice vezane za tu bolest su riješene i uzročnik je poznat. To je Yersinia pestis. Primarni vektor za širenje kuge je štakorska buha, koja uzročnika širi primarno među glodavcima, ali i na ljude. Interhumani prijenos kapljičnom infekcijom je rijedak i danas se liječi antibioticima, a proizvedena su i cjepiva protiv kuge.
Kuga može poprimiti jedan od nekoliko oblika, bubonski, pneumonični, septikemični ili oblik male kuge.


1.BUBONSKA KUGA

Simptomi bubonske kuge obično se javljaju 2-5 dana nakon izloženosti bakteriji, ali se mogu javiti u bilo koje vrijeme od nekoliko sati do 12 dana kasnije. Simptomi počinju naglo sa tresavicom i povišenom temperaturom do 41° C. Otkucaji srca postaju ubrzani i slabi, a krvni pritisak može pasti. Sa povišenom temperaturom ili kratko nakon nje pojavljuju se otečeni limfni čvorovi (buboni). Obično su čvorovi izuzetno osjetljivi na dodir, čvrsti i okruženi otečenim tkivom. Koža iznad je glatka i crvena, ali nije topla. Osoba postaje nemirna, bunca, zbunjena je i neusklađena. Jetra i slezena mogu znatno oteći pa se lako mogu napipati prilikom fizikalnog pregleda. Limfni čvorovi se mogu ispuniti gnojem i drenirati tokom druge sedmice.
 Više od 60% neliječenih ljudi umire. Većina smrtnih ishoda nastaje između trećeg i petog dana.


2.PNEUMONIČNA KUGA

Pneumonična kuga je infekcija pluća bakterijama kuge. Simptomi koji počinju naglo 2-3 dana nakon izloženosti bakterijama su visoka temperatura, tresavica, brzi srčani otkucaji i često jaka glavobolja. Tokom 24 sata razvije se kašalj. Iskašljaj je u početku bistar i brzo postaje prošaran krvlju, a zatim jednoliko ružičast ili svjetlocrven (nalikujući sirupu od malina) i pjenušav. Bolesnik ubrzano i otežano diše. Većina neliječenih ljudi umire unutar 48 sati od početka simptoma.



3.SEPTIKEMIČNA KUGA

Septikemična kuga je infekcija, pri kojoj se bubonski oblik širi u krv. Može uzrokovati smrt čak prije nego se pojave drugi simptomi bubonske ili pneumonične kuge.


4.MALA KUGA

Mala kuga je blagi oblik kuge koji se obično pojavi samo u geografskom području u kojem je bolest nadmoćna (endemska). Simptomi kao što su otečeni limfni čvorovi, povišena temperatura, glavobolja i iscrpljenost, iščezavaju unutar jednog tjedna.



5. JUSTINIJANOVA  KUGA

Jedna od najžešćih epidemija kuge u ranom srednjem vijeku bila je ona u 6. stoljeću (oko 540 godine) koja je izbila u Bizantskom Carstvu za vrijeme cara Justinijana pa je po njemu nazvana „Justinijanova kuga“.
Epidemija je trajala 200 godina , dominirao je bubonski oblik kuge, a procijenjeno je da je 50 do 60% stanovništva umrlo između 541.-700.g.
Njezin najočitiji simptom su bile natečene limfne žlijezde koje su poprimile crnu boju (akralne nekroze)  zbog podkožnog krvarenja. Bez pravilnog tretmana smrtnost iznosi 50 % u 3 do 7 dana.



LIJEČENJE

Kada se za neku osobu sumnja da ima kugu,  odmah se počinje sa liječenjem. Kod septikemične i pneumonične kuge , sa liječenjem se mora započeti unutar 24 sata. Brzo liječenje smanjuje vjerojatnost smrtnog ishoda na manje od 5%. Većina antibiotika je djelotvorna.
Za razliku od onih sa bubonskom kugom, ljude sa pneumoničnom kugom mora se izolirati. Svatko tko je bio u dodiru sa osobom koja ima pneumoničnu kugu, mora se pomno promatrati s obzirom na znakove zaraze ili liječiti.