Živčani sustav

Za normalan rad ljudskog organizma neophodan je živčani sustav i to je brzi sustav kontrole ljudskoga organizma. Cijeli živčani sustav grubo možemo podijeliti na dva osnovna dijela, a to su:

1. središnji živčani sustav u koji se ubrajaju mozak i leđna moždina i
2. periferni živčani sustav u koji se ubrajaju periferni živci

Također ako pogledamo uticaj volje, živčani sustav možemo podijeliti u dvije skupine:

1. somatički živčani sustav koji dirigira sve naše funkcije koje stoje pod uticajem naše volje i
2. autonomni živčani sustav koji kordinira rad onih mišića i funkcija koje ne stoje pod uticajem naše volje (srce, pluća, unutarnji organi...). ovaj sustav se još naziva i vegetativni živčani sustav.

Kako je osnovna jedinica svih živih bića stanica, tako je i osnovna jedinica živčanog sustava živčana stanica koja se stručno naziva neuron. Neuron je jako složene građe te se sastoji od tijela živčane stanice te njezinih nastavaka koji mogu biti kratki nazvani dendritii dugi nastavci koji se nazivaju aksoni. Obično živčana stanica ima jako mnogo dendrita i jedan akson. Ovi nastavci omogućuju pružanje i vezanje živčanih stanica u jednu mrežu i na taj način prijenos živčanih impulsa. Nastavci neurona su često obavijeni ovojnicom od mijelina. Mijelin je tvar koja osigurava dobar protok žičanog impulsa i štiti neuron. Njega stvara Schwannova stanica. Između svake Schwnnove stanice nalazi se suženje nazvano Ranvierovo suženje.

Veze između živčanih stanica označene su kao sinapse. Sinapse su veze između nastavaka živčanih stanica i složene su građe. Svaki živčani nastavak završava proširenim dijelom koji se veže za drugu živčnu stanicu. Ovaj prošireni dio se ne veže direktno na drugu stanicu, nego između te veze postoji prazan prostor koji je označen kao sinaptička pukotina. U proširenom dijelu nastavka živčane stanice se stvara supstanca označena kao prijenosnik živčanog signala koji se naziva neurotransmiter. On je zadužen za pojačavanje i prijenos signala na drugu živčanu stanicu. Kada se stvori neurotransmiter, on odlazi u sinaptičku pukotinu gdje vrši promjenu naelektrisanja membrane druge stanice i na taj način prenosi impuls. Stvaranje neurotrensmitera nastaje zbog stvaranja elektriciteta (npr.ulaskom iona natrija kroz membranu neurona ili drugih tipova stanica). Postoje dvije vrste sinapsi, jedne su pobudne, koje pobuđuju neku  stanicu ili organ, a druge su potisne koje mogu spriječiti djelatnost ciljne stanice ili organa

 Glija stanice su potporne stanice živčanog tkiva. Dijelimo ih u nekoliko skupina ovisno o smještaju i funkciji.

Autonomni (vegetativni) živčani sustav

Autonomni živčani sustav predstavlja dio živčanog sustava koji kontrolira rad svih funkcija koje ne stoje pod utjecajem volje. Takav rad je npr. rad unutarnjih organa. Ovaj sustav je kombinacija dva sustava i to simpatikusa i parasimpatikusakoji su u oprečnosti.  Simpatikusdjeluje na taj način da povećava krvni tlak, srčani rad i metabolizam srca i krvotoka. On djeluje u stresnim situacijama i to vrlo brzo. Npr. u uvjetima opasnosti dogodit će se mnoge reakcije koje čovjek ne može kontrolirati kao što je ubrzan rad srca, brža cirkulacija, ubrzano disanje, pojačano znojenje. Parasimpatikus djeluje suprotno, dakle on djeluje smirujuće, snižava krvni pritisak i vraća metabolizam na stanje homeostaze (normalno stanje organizma). Parasimpatikus povećava lučenje sokova u gastrointestinalnom sustavu i pospješuje probavu, jer u situacijama opuštenosti i u situacijama homeostaze probava teče noramalno. U situacijama straha kada djeluje simpatikus razina probavnih sokova se svodi na minimum i probava se usporava.

SREDIŠNJI ŽIVČANI SUSTAV

Središnji živčani sustav čine mozak i leđna moždina. Mozakje glavni dio živčanog sustava i smješten je u lubanjskoj čahuri, zaštićen lubanjom i moždanim ovojnicama (tvrda, meka i paučinasta). Mozak odrasla čovjeka ima masu od 1200 do 2000 grama (što u prosjeku iznosi 1450 grama). Mozak životinja i ljudi je građen od dvije polutke ili hemisfere koje su između sebe rastavljene tzv. sagitalnom pukotinom. Mozak je građen od sive i bijele tvari. Sivu tvar čine živčane stanice i od nje je građena kora mozga, a bijlu tvar čine živčana vlakna. Glavni dijelovi mozga su: veliki mozak, mali mozak i moždano stablokoje je povezano leđnom moždinom preko produžene moždine.

Veliki mozak, kako mu samo ime govori zauzima najveći dio moždane mase. Na svojoj površini je jako izbrazdan, građen od sive mase, a u unutrašnjosti mozga je bijela masa. To je središte triju veoma važnih funkcija i to motoričke, senzorne i asocijativne funkcije.

Mali mozak predstavlja centar za kordinaciju kretanja, planiranja i ravnoteže.

Produžena moždina – je prijelaz mozga prema kičmenoj moždini. Tu se također nalaze mnogobrojni centri (disanje, žvakanje, gutanje, sve refleksne funkcije.).

Leđna moždina – je također dio središnjeg živčanog sustava koji je složeno građen, ali po principu kao i mozak. Građena je od sive tvari koja se uočava na poprečnom presjeku, a od bijele tvari je građna na povšini. Kroz ove dvije tvari prolaze snopovi živčanih vlakana. Oni mogu biti uzlazni i silazni. Uzlazni predstavljaju one koje dovode impuls u mozak, a silazni koje odvode informaciju od mozga. Leđna moždina se pruža duž cijele kralježnice, a iz svakoga pršljena izlazi po jedan par živaca koji se dalje sinapsama pužaju po cijelom tijelu. Možemo reći da kičmena moždina ima dvije bitne uloge i to refeleksna funkcija – refleksi pokreta i položaja, refleksi češanja, refleksi koji uzrokuju grčenje mišića (spazam)... Druga bitna funkcija jest provodna funkcija kičmene moždine.

Refleks predstavlja poseban oblik reakcije koji je nesvjestan i nekontroliran. Središte refleksnih funkcija je u leđnoj moždini. Fiziologija refleksne radnje je veoma složena da bismo je razumjeli moramo objasniti dvije posebne skupine neurona koje u njoj sudjeluju. Prva skupina su aferentni neuroni koji od organa ili osjetila prenose impuls u leđnu moždinu. U leđnoj moždini polazi druga skupina neurona nazvani eferentni neuronikoji impuls od leđne moždine prenose do ciljnih tkiva ili organa. Npr. ako se opečemo, naša koža ima osjetila za bol. Ta osjetila su vezana sa aferentnim neuronima pri čemu taj signal odvode u leđnu moždinu. Odatle se signal preko eferetnih neurona prenosi do ciljnog organa (mišića bicepsa) koji će svojom kontrakcijom osigurati pomjeranje ruke s vatre. Ovaj sustav reakcija naziva se refleksni luk

Bubrezi

BUBREZI su parni organi i smjšteni su u zadnjem dijelu trbušne šupljine. Lijevi bubreg je smješten nešto više od desnoga zbog položaja jetre na desnoj strani. Bubrezi su veličine stisnute šake i teški oko 150 grama. Ako bismo odrasli bubreg disecirali po dužini vidjeli bismo da se njegovo tkivo može grubo podijeliti na dva dijela i to: površinski dio koji je označen kao kora (cortex) i unutarnji dio koji je označen kao srž (medulla). Srž je specifične građe jer se sastoji od bubrežnih piramida koje se ulijvaju u bubrežnu čašicu koja se ulijeva u mokraćni kanal. Mokraćni kanal polazi iz oba bubrega i na kraju se završava u mokraćnoj bešici. Bubreg je jako dobro prokrvljen, što znači da ima vene koje dovode krv u bubreg koja treba da se filtirira, te arterije koje odvode filtriranu krv. Dio bubrega iz kojeg polazi mokraćni mjehur, te bubrežna vena i arterija naziva se hilum.

Osnovna jedinica bubrega je nefron, a to je sustav kanala u kojemu se odvija filtracija, odnosno cijeli sustav prečišćavanja krvi. Svaki bubreg u svojoj strukturi ima oko milijun nefrona. Glavni dio nefrona je Bowmanova čahura ili glomerul koja je jako dobro prokrvljena i u kojoj se vrši glavnina filtracije. Osim ove strukture nefron izrađuje sustav kanala kroz koje prolazi filtrat. Jedan od uočljivih dijelova nefrona jeste Henleova petlja, to je struktura koja povezuje dva sustava kanala. Jedan od tih sustava je descedentni kanal, a drugi je ascedentni. Descedetnim kanalom  teče primarni filtrat, odnosno primarna mokraća. U njoj se najavećim dijelom nalazi voda koja je neophodna za normalan rad organizma. Ova voda ne ulazi u ascedentni sustav kanala, jer se ona ponovno mobilizira i vraća u organizam. Taj sustav se naziva reapsorpcija. Ostali elementi kao što su amonijak npr. izbacuje se iz organizma. Oni preko Henleove petlje dospijevaju u ascedentni sustav kanala (sekundarna mokraća), te na kraju u sabirni sud. Odatle preko kanala bubrežne čašice ulaze u mokraćni kanal i preko njega dospiju u mokraćni mjehur. Dakle, možemo reći da su osnovne dvije zadaće bubrega bubrežna filtracija i bubrežna reapsorpcija. Bubrezi su vrlo važni i za regulaciju krvnog pritiska. Kada je krvni pritisak veći bubrezi će filtrirati više vode, odnosno izbacit će višak tekućine iz organizma kako bi se krvni pritisak vratio u normalno stanje, u suprotnom, bubrezi će odavati manje vode ako je krvni pritisak previše nizak.

Dišni (respiratorni sustav)

 Dišni sustav počinje usnim odnosno nosnim otvorom koji se nadovezuje na usnu odnosno nosnu šupljinu koja vodi u dušnik. To je cijev duga oko 10 do 15 cm, promjera 20 do 25 mm. Dušnik se u svojemu donjem dijelu grana na dvije dušnice koje se u plućima granaju na mnogo manje cjevčice bronhe i bronhiole. Pluća su građena od dva plućna krila u koja se ulijevaju dušnice, bronhe i bronhiole. Bronhiole završavaju najmanjim elementima nazvanim alveole. To su sitne strukture koje imaju jako puno kapilara i vena zbog čega i jesu ključne pri razmjeni plinova kisika i ugljičnog dioksida. Pluća su obavijena tankom ovojnicom koja se naziva poplućnica. Ispod pluća nalazi se mišić koji se naziva ošit ili dijafragma koji je veoma bitan za funkciju pluća jer omogućava njihovo širenje i opuštanje. Kada se ošit stegne tada se pluća šire, kada se opusti, tada se pluća vraćaju u normalno stanje. Centar za disanje nalazi se u produženoj moždini odakle se šalju impulsi u ošit radi njegove kontrakcije i relaksacije

Dakle, fiziologija disanja se odvija na sljedeći način: zrak udišemo kroz nos i usta nakon čega on ulazi kroz usnu i nosnu šupljinu u dušni koji se grana na dvije dušnice, preko dušnica i manjih grana - bronhiola ulazi u alveole gdje se vrši razmjena kisika i ugljik dioksida. Ova razmjena se odvija procesom koji se zove difuzija. Difuzija je složen proces kretanja neke supstance iz područja veće koncentracije u područje manje koncentracije do izjednačavanja koncentracija. U ovo slučaju prilikom izdisaja pritisak i koncentracija ugljičnog dioksida u respiratornom sustavu su veći u odnosu na kisik, a prilikom udisaja je suprotno stanje. U fiziologiji disanja krvni sustav ima jako značajnu ulogu, naročito krvne stanice eritrociti koji putem hemoglobina vežu ugljični dioksid i nose ga do pluća, kao i kisik koji od pluća pronose po cijelom tijelu.  U stanju mirovanja čovjek diše oko 14 udisaja u minuti.

Plućni rad i plućna snaga mogu se ispitati i putem spirometra. To je sprava sastavljena od dvije deblje cijevi od kojih je jedna deblja, a druga tanja. Tanja cijev je uklopljena u dublju koja je napunjena tekućinom. Puhanjem u spirometar, tanja cijev se podiže prema gore. Na njoj se nalazi skala sa koje je moguće očitati plućne volumene i kapacitete ovisno o snazi kojom puše ispitanik. Veoma važan je vitalni kapacitet pluća. To je maksimalna količina zraka koju čovjek izdahne nakon što je prethodno maksimalno udahnio. Ovaj kapacitet iznosi oko 4600 ml.

Slika 33. Spirometar

Mnogobrojne su bolesti pluća koje često mogu biti rezultat djelovanja mikroorganizama, a također mogu biti urođene. Jedna od čestih je upala pluća ili pneumniakoju izaziva grupa bakterija pneumokoka. Također može biti i rezultat virusnih infekcija. Bolest se uspješno liječi antibioticima